PREPORUKA

Sofijina kuća

Radnja novoga romana Michaela D. O’Briena, jednoga od najpoznatijih suvremenih književnika kršćanske inspiracije, za razliku od prethodnih romana koji su smješteni u suvremenost i za temu imaju apokaliptična zbivanja, događa se za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a smještena je u Poljskoj, točnije u Varšavi koja se nalazi pod nacističkom okupacijom.

Glavni lik, poljski knjižar Pawel Tarnowski pruža utočište Davidu Schaferu, židovskom dječaku koji je pobjegao iz varšavskoga geta. Tako tijekom zime 1942.-1943. njih dvojica razgovaraju o dobru i zlu, grijehu i otkupljenju, o književnosti i filozofiji te o brutalnoj stvarnosti koja ih okružuje.

Kroz radnju romana prepunu ljudske topline i jednostavnosti, te kroz dijaloge bremenite metafizičkim pitanjima o smislu života, ljubavi, vjeri itd. O’Brien čitatelju oslikava dubinu ljudske duše i naglašava dostojanstvo svakoga čovjeka.

 

OBNOVA UNUTRAŠNJOSTI ŽUPNE CRKVE

Nakon što smo dobili sva odobrenja od nadležnih službi Ministarstva kulture i Nadbiskupskog Duhovnog stola i osigurali potrebna novčana sredstva započinjemo prvu fazu obnove unutrašnjosti naše župne crkve. I to uređenjem kora. Druga faza je uređenje stropa u lađi crkve, treća bočnih zidova i četvrta uređenje svetišta.

 

DUHOVNA MISAO

Suvremeni čovjek jako inzistira na svojoj slobodi. Ne želi se ni za što vezati. Svako povezivanje shvaća kao ograničavanje vlastite slobode i prava te osjeća ga kao teret i okove kojima je sapet. Ali, kad netko kaže da je rijeka vezana za svoj izvor kako bi mogla teći, onda je to svakomu posve normalno. Nije to nikakvo ograničenje, nego uvjet da uopće može biti rijeka.

MOJA REČICA MOJ RODNI KRAJ

Trideset let me v Rečici ni bilo
da trideset let, to mi se tak čini
kak da je to čera bilo.
Trideset let, od gdar me ni bilo
se je v moji Rečici čuda tega promenilo.

Ostala je stara hiža, stara hiža i stari put
srce me od žalosti boli, kad se sjetim
kuliko put smo bosi išli tut.

Prisušila je i šternja stara, iz ke smo nekad
mrzlu vodu pili, i kruglju smo natočili.
Čuda pot smo se pred njum sastali
pak smo se podivanili.

Zarasle su stare staze kud smo nekad bosi
išli prek šume, prek polja, prek strniša
a nekad i prek susednog starog dvorišta.
U zimi smo nosili debele obrutke
u ljetu, hlače su bile zasuknute.

Rubaču i gaće smo iz domaćeg platna šili,
u gaćama smo bradošnjak nosili.
Na slamarici smo spali, z blazinom se pokrili.

Da nigdar nebum pozabil
moju Rečicu moj rodni kraj.
Tam sam ostavil moje mlode dane
tam je moj zavičaj.

Navek se sjetim onih puta
onih zajednièkih toplih trenutka
kadi smo se na križnji mi si sastali
jedan drugog poslušali.

Čuda put smo se znali po domaće podivaniti
si smo se poznali, saki je imal svoj nadimak.
Kemu si got fižu došal bes toplega pozdrava
i kupice vina ti nisi nikdar domom pošal .

Ono kaj je v Rečici navek lepo čuti
i bres čega Rečičaki nigdar nemreju biti
Bes lepih popevki kupicu vina spiti i
na svojim kajkavskim jeziku se podivaniti.

Kad sat dojdem v Rečicu srce mi od žalosti stoji
tak mi se čini kak da mi Rečica spi
ali lepsega kraja na svetu meni od Rečice ni
šumice, polja, kupa, ravnice su dika moje Rečice.

Da trdeset let me v Rečici ni bilo to mi se tak
čini kak da je to čera bilo, trideset let odgar me ni bilo
se je v moji Rečici čuda tega promenilo.

Josef Mayer