Uloga mežnara/sakristana u liturgijskoj zajednici

Pri formiranju liturgijske zajednice kao vjerničkoga kruga u župnoj zajednici, kojemu je cilj produbljivanje značenja liturgije i što dostojanstvenije slavlje, osobito euharistije, posebnu pažnju, uz ostalo, treba svakako posvetiti službi mežnara ili sakristana, bez kojega nema pravoga slavlja, kako ga predviđa i Rimski misal.

Važnost službe sakristana/mežnara

Osoba koja se brine za crkvu i svega za slavlje liturgije i drugo, u nekim se krajevima zove mežnar a u drugima sakristan, zvonar i slično. Riječ mežnar njemačkog je podrijetla, a dolazi od “Messe” (misa), pa otud riječ “Messner”, u hrvatskom mežnar, što znači osoba koja vodi brigu o pripremi svega što je potrebno za misu, kao najuzvišeniji čin Crkve. Negdje se ta osoba naziva i sakristan (od latinske riječi “sacer” = svet), koji se bavi “svetim radnjama”, pa otud i riječ sakristija (hrv. posvetionica), kao prostor gdje se čuvaju predmeti potrebni za sveto bogoslužje.

U proširenom značenju ta se osoba, pod vodstvom župnika, brine za sve što se odnosi na crkvu. Zbog važnosti te službe danas bismo tu osobu mogli smatrati i svojevrsnim “pastoralnirn asistentom” jer uvelike pomaže župniku, počevši od prve i često najvažnije informacije o svemu što se odnosi na vjerski život i slavlja, računajući i na činjenicu da se neki vjernici, pogotovo oni koji su se udaljili od Crkve, najprije njoj obraćaju. Negdje tu službu vrše časne sestre, a u najčešćem slučaju vjernici laici.

Temeljne zadaće

Prva je zadaća mežnara biti “poveznica” župljana sa župnikom, što pretpostavlja i zadaća vježbanja u pravoj komunikaciji, a to znači:

– znati župljanima dati prve i osnovne informacije o svim župnim zadaćama i slavljima, kao npr. što je potrebno za slavlje nekih sakramenata, pogotovo kada pojedini župljani negoduju zbog nekih crkvenih uvjeta;

– davanje prave informacije osobito onima koji slabo kontaktiraju sa Crkvom, odnosno rijetko dolaze ili su se dosta udaljili;

– obavijestiti župnika o svemu o čemu je potrebno voditi računa, također i na temelju primjedbi i sugestija nekih župljana;

– djelovati u pravcu otklanjanja predrasuda prema Crkvi, posebno svećenicima, i općenito što se tiče nekih crkvenih odredaba odnosno propisa;

– pod vodstvom župnika brinuti se za sve što se odnosi na uređenje crkve, pripremu liturgijskih slavlja i drugo;

– po potrebi, u dogovoru sa župnikom, pogotovo ako on ne stanuje u toj župi, voditi brigu o čistoći župnoga doma (stana), pomagati u organiziranju nekih okupljanja (kateheza i ostali susreti), biti na usluzi, osobito kada su neka veća događanja;

– znati “čuvati tajnu” odnosno da ono što joj kažu u povjerenju, bilo župnik bilo župljani, ne priča bilo gdje;

– kao vjernik “voljeti Crkvu”, imati razumijevanja za svećenika i biti spreman za razgovor, dogovor i suradnju, izbjegavati sudjelovanje u stvaranju nekih “grupica” koje nešto misle raditi “mimo župnika”, ne prigovarati “što treba ovo ili ono, toga prije nije bilo” i slično, već poticati razgovor i raspravu ter biti u službi stvaranja župnog zajedništva;

– nastojati što više upoznati sve što se odnosi na život župne zajednice, osobito odvijanja liturgije (mise) i drugog. Zato treba poznavati tijek liturgijske godine, odnosno temeljna kršćanska slavlja, bilo što se tiče značenja, bilo načina odvijanja. U tom smislu čita Uvodne napomene u Rimskom misalu, a župnik će mu omogućiti i neke novije potrebne materijale (prikladnu knjigu), s uputama.

– Uputno je da mežnar/sakristan prati i liturgijsko-pastoralni list “Živo vrelo”, a svakako da ima Nedjeljni i blagdanski misal ABC. U svakom slučaju sudjeluje u katehetskim susretima liturgijske zajednice odnosno biblijskim večerima. Pohvalno je što se negdje za te osobe organiziraju posebni susreti i na biskupijskoj razini.

Vrjednovanje službe

Župljani su pozvani još više vrjednovati tu službu. Tim osobama treba izraziti posebno priznanje. Jer mežnar/sakristan svojim govorom i djelovanjem na određen način vrši i katehetsku službu. A to se može vršiti samo iz ljubavi prema Crkvi i konkretnoj župi. Ipak ta osoba treba dobiti i neku nagradu ili naknadu, jer mora biti češće na raspolaganju, ne samo u nedjelje i blagdane, nego i radnim danom kada je misa, sprovod ili neki drugi program. To znači da često svoje obiteljske obveze mora podrediti obvezama u crkvi.

Stoga je opravdan običaj da se godišnje skuplja mežnarija, ovisno o dogovoru na razini župnog pastoralnog vijeća i župnika, pa su svi župljani pozvani o tome voditi računa. Isto tako u nekim prigodama (o blagdanima, u povodu sprovoda, krštenja, vjenčanja) običaj je da se daje i dodatni “dar”, što ovisi o uviđavnosti vjernika, vodeći računa i o troškovima koje mežnar ima (pogotovo ako se brine i o crkvenom rublju i drugome).

U župnoj zajednici važno je razvijati duh suodgovornosti, a to znači da sve ne može spasti na mežnara, već su i drugi župljani pozvani angažirati se i pomagati u raznim akcijama, od redovitih do izvanrednih, počevši od uređenja crkve, okoliša i drugog. Mežnar treba također poticati i koordinirati suradnju.

S obzirom na ponegdje nedovoljno vrjednovanje te službe ter na pomanjkanje svijesti da je treba i financijski podržati, u dijelu župa više nema osoba za tu službu. Mlađi to sve teže prihvaćaju. Zato i župno pastoralno vijeće treba više podržavati tu službu. Možda će se morati postaviti i pitanje njena drugačijega profila, barem u većim župama. Smatram da bi bilo dobro ako bi ta osoba imala i određeni teološki studij ter bi, osim navedenih zadaća, mogla predvoditi neke katehetske skupine, župnu administraciju i slično. A to znači da bi trebala biti dijelom ili na puno radno vrijeme zaposlena. Valja voditi računa o činjenici da se ubuduće neće moći bez školovanijih župnih asistenata. U Crkvi će trebati više otvorenosti za to pitanje.

Milan Šimunović

(Glas Koncila, br. 48, 7. studenoga 2011.)