KORIZMA
Korizma je vrijeme od četrdeset dana posta i molitve kojega se kršćani pridržavaju pripremajući se za slavlje Uskrsa. U početku je post bio strog i dozvoljavao je samo jedan obrok dnevno (navečer) te zabranjivao jedenje mesa i riba. U zadnjih nekoliko stoljeća meso se dozvoljava osim petkom, a naglasak o značenju korizme se promijenio. Stoljećima se pučko shvaćanje korizme usredotočivalo na fizičku patnju. Drugi vatikanski sabor pomakao je naglasak na duhovnu pripremu za pashalno otajstvo Uskrsa i proširio je post na druge oblike pokore te dodao molitvu i druga djela milosrđa. Tri vida korizme, molitva, post i djela milosrđa, nisu ciljevi sami po sebi, već sredstva da se kršćanin pripremi na slavlje Gospodnjeg Uskrsnuća. Korizma pomaže da se kršćani podsjete na svoju grješnost i potrebu da se vrate krsnoj nevinosti.
KRIZMA
Mješavina ulja i balzama koju blagoslivlja biskup a koristi se u dodijeljenju krštenja, potvrde i svetog reda, kao i u posvećivanju crkava, oltara, kaleža i patena. Biskup je blagoslivlja u misi posvete ulja, koja se slavi na Veliki četvrtak. Stoljećima je bio crkveni običaj upotrebljavanje maslinova ulja za krizmu. U novije vrijeme postalo je prihvatljivo koristiti ulje od sjemenja.
KRŠĆANSKA INICIJACIJA
Kršćanska inicijacija je proces kojim čovjek postaje kršćaninom i uključuje se u život vjere, u Crkvi izražen u tri obreda koji označuju i posvećuju početak kršćanskoga života. Kršćanska inicijacija izražava, dakle, otajstvo koje čovjeka uvodi u novi život, preobražavajući ga iznutra i obvezujući ga na izbor vjere, kako bi živio kao dijete Božje i tako ga uključuje u zajednicu koja ga prihvaća kao člana (krštenje), nadahnjuje u djelovanju (u potvrdi) i hrani kruhom vječnoga života ( u euharistiji).
LITURGIJA
Riječ je grčkog porijekla, a izvorno znači «narodno djelo» tj.djelo u korist naroda kao zajednice, djelo naroda kao zajednice.
Liturgija (bogoslužje)jest «djelo» kojim Crkva kao zajednica, sabrana u Duhu Svetom, po vidljivim znakovima uprisutnjuje i primjenjuje na konkretne ljude spasenje što ga je Bog navijestio i izveo u Kristu.
Ona je vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve, i ujedno izvor iz kojeg proistječe sva njezina snaga. Uključuje molitvu zajednice, navješćivanje Riječi Božje i slavljenje otajstava- sakramenata, kojih vrhunac i središte jest euharistija.
MINISTRANT
Ministrant (poslužitelj kod misnog slavlja) je osoba koja pomaže svećeniku za vrijeme mise i drugih liturgijskih slavlja. Obično je odjeven u misnu albu i sudjeluje u euharistijskom slavlju tako što u procesiji nosi križ, svijeće i tamjan, na oltar donosi kruh i vino, te stoji uz svećenika dok on čita evanđelje.
MISNICA
Stariji naziv “kazula” dolazi od lat. casula (kućica) zbog oblika sličnog ogrtaču. To je gornji odjevni liturgijski predmet koji nose svećenici (biskupi i prezbiteri) za vrijeme slavljenja mise. Skrojena je po uzoru na vanjski ogrtač koji su nosili rimljani i grci. Simbol je Kristova jarma i znak sveobuhvatnog obilježja kršćanske ljubavi.
MITRA
Liturgijska kapa koju nose biskupi, opati, kardinali i papa. U obliku je štita, obično od svile ili platna i često ukrašena zlatnim vezom, te s dvije vrpce koje vise sa stražnje strane.
MOLITVA
Molitva je izraz osobnog odnosa prema Bogu. Ona je uzdizanje uma, srca i duše k Bogu. Osoba koja moli zorno pokazuje da je svjesna Božjeg postojanja i da je spremna svoje “ja” otvoriti Božjem životu. Molitvom čovjek biva uveden u Božju blizinu i u Božju zbilju. Kršćanska molitva je trojstvena, ona je odnos prema Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Svaka molitva zahtijeva osobnu prisutnost: prisutnost uma i prisutnost srca. U molitvi s najdubljim povjerenjem i ljubavlju težimo duhovnom zajedništvu s Bogom.
MOLITVA VJERNIKA
Zovemo ju još i sveopća molitva. Riječ je o molitvama koje se izgovaraju tijekom svete mise, kojima se moli za čitav niz nakana, obično poredanih ovim redom: molitva za potrebe Crkve i za državne vlasti; molitva za spasenje svijeta; molitva za ozdravljenje bolesnih; molitva za oslobađanje potlačenih i za spasenje mrtvih, te molitva za potrebe mjesne Crkve. Nakane čita đakon ili laik, a okupljeni vjernici na svaku odgovaraju zazivom “Gospodine, usliši nas”.
MONSTRANCA
Od lat. monstrare što znači “pokazati”. Sveta posuda koja se upotrebljava za izlaganje Presvetog oltarskog sakramenta za adoraciju, kao za vrijeme svečanog blagoslova s Presvetim ili drugih obreda euharistijske pobožnosti. Ona ima stalak s okvirom od stakla kroz koji se može gledati hostija (u svojoj luneti). Okvir je obično oivičen s ukrasnim zrakama od zlata ili srebra.
NADBISKUP
To je biskup koji je na čelu neke nadbiskupije (glavno sjedište crkvenog područja koje se sastoji od jedne ili više biskupija) i koji je prihvaćen kao službeni učitelj vjere na tom području. On ima ovlaštenje da saziva biskupe svoje metropolije na pokrajinsku sinodu.
NAVJEŠTANJE/BLAGOVIJEST
Blagdan koji se slavi 25. ožujka (devet mjeseci prije Božića); spomen na utjelovljenje Sina Božjega (anđeo Gabrijel je navijestio Mariji da će po Duhu Svetom začeti Božjeg Sina).
Blagovijest je također Gospin blagdan; prema Luki (1, 26-38) bila je prvo ljudsko biće koje je primilo evanđelje jer joj je tu radosnu vijest Bog izravno objavio preko anđela. Lukin prikaz navještenja pokazuje poniznu poslušnost kakvom ljudska bića( ili Crkva predstavljena u Mariji) trebaju primati Riječ. U čast utjelovljenja na taj je dan zadržan običaj poklecanja na riječi Vjerovanja “I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom”.
OBJAVA
Toma Akvinski definirao je objavu kao niz istina koje nam Bog otkriva za naše spasenje.
Objava je naziv za božansku inicijativu u Božjem samopriopćavanju čovječanstvu. U judeo-kršćanskoj tradiciji objava znači Božje samootkrivanje u povijesti Izraela te u životu, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta. Normativno svjedočanstvo božanske objave jest Biblija.
OBRAĆENJE
Obraćenje (lat. conversio, grč. metanoia) je “hod u obrnutom smjeru, povratak” napuštenim ili novootkrivenim vrijednostima. To je trenutak ili proces u kojem osoba koja se otuđila od Boga ide prema promjeni od grješnih odabira i obrazaca k novom životu u prijateljstvu s Bogom. Iako se ovaj izraz često upotrebljava za ključni trenutak koji preoblikuje ljudski život, obraćenje je stalno prisutno u životu vjernika. Bog je semper maior, uvijek veći i čovjekov odnos s Bogom je stalno ponovno otkrivanje te istine, zatim vlastite duhovne bijede te uvijek novog poziva na novi život u Bogu.
OBREDNIK
Naziv “obrednik” (rituale) odnosi se na knjigu, zbirku obreda osim euharistije ili časoslova koje predvodi svećenik (npr. Rimski obrednik)
OBRED KRŠĆANSKE INICIJACIJE ODRASLIH (OKIO)
Obred kršćanske inicijacije odraslih (često zvan katekumenatom) je proces kojim se nekršteni odrasli uvode u kršćansku vjeru i u zajednicu Katoličke Crkve sakramentima krštenja, potvrde i euharistije. Taj proces uključuje razdoblja evangelizacije nazvanim pretkatekumenatom, pouku o vjeri nazvanu katekumenatom, neposrednu pripravu za sakramente poznatu kao pročišćenje ili prosvjetljenje, koja se obično poklapa s korizmom, slavljenje sakramenata inicijacije, obično za vrijeme uskrsnog bdijenja, te razdoblja razmatranja o iskustvu Uskrsa i stvaranja veza s kršćanskom zajednicom nazvana mistagogijom. Obred kršćanske inicijacije odraslih namijenjen je u prvom redu nekrštenima, ali je prilagođen i onima koji su kršteni u nekoj drugoj kršćanskoj denominaciji i traže potpuno zajedništvo s Katoličkom Crkvom po potvrdi i euharistiji. Također, isti proces obuhvaća i krštene ali nepodučene katolike koji traže potpunu sakramentalnu inicijaciju u Crkvu.
Čimbenik koji je presudan za uspjeh OKIO jest iskustvo Crkve kao zajednice ljubavi i vjere, počevši od razine župe i biskupije pa sve do univerzalne Crkve. Bez žive zajednice vjere obred može postati samo formalnost, ne otkrivajući temeljno poslanje apostolske Crkve, a to je “učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 19)
OPĆE ODRJEŠENJE
Odrješenje je “skupno” kada se oproštenje grijeha podjeljuje većem broju pokornika u isto vrijeme. Sadašnje norme za skupno odrješenje temelje se na Uputi apostolske penitencijarije od 25. ožujka 1944. god. koja je odobrila skupno odrješenje u vrijeme rata, te Pastoralnih norma koje je izdala Kongregacija za nauk vjere 1972. te proširila okolnosti za primjenu skupnog odrješenja na stanja teške potrebe. Skupno odrješenje dopušteno je u okolnostima kada postoji opasnost od smrti ili kad nema dovoljno ispovjednika za broj pokornika što bi dovelo do uskraćivanja sakramentalnog pomirenja ili pričesti za dugo razdoblje. Da bi imao udjela na skupnom sakramentalnom odrješenju, pokornik se treba kajati za svoje grijehe, odlučiti promijeniti svoj život i imati namjeru ispraviti štete koje je grijehom eventualno nanio drugima.
OZIVI
Ozivi ili navještaji su javne objave, obično o namjeravanoj ženidbi dvoje katolika, ali i o namjeravanom podjeljivanju svetog reda kandidatu za đakonat ili ministerijalno svećeništvo, sa svrhom da se otkriju eventualne zapreke takvom braku ili ređenju.
PATENA / PLITICA
Lat. patena – “plitica”. Posuda nalik tanjuriću u kojoj se drži kruh (hostija) koji će biti posvećen pod misom. Obično je pozlaćena ili posrebrena i mora biti dovoljno velika da može pokriti kalež. Patenu (pliticu) tradicionalno blagoslivlje biskup ili njegov delegat.
PEPELNICA
Prvi dan korizmenog vremena nazvan tako zbog crkvene tradicije što se tog dana čelo svakog člana vjerničke zajednice obilježi posvećenim pepelom. Ovim pepelom bivaju posuti klerici i laici i obred služi kao zorno podsjećanje na važnost pokore tijekom korizme.
POBOŽNOSTI
Pobožnosti su molitve ili pobožne vježbe koje vjernici obavljaju da bi iskazali poštovanje pojedinom Božjem svojstvu ili osobi Isusa ili pojedinom svecu. Na primjer, od srednjeg vijeka mnogi su kršćani iskazivali pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu, simbolu Isusove ljubavi prema čovječanstvu. Pobožnosti prema svecima iskazivale su se praktički od početaka kršćanstva, a postoje i mnoge pobožnosti u čast Djevici Mariji. Kako bi pokazali svoju ljubav i poštovanje mnogi se kršćani okupljaju na molitvu krunice. Uobičajeno je obavljati devetnicu (tj. moliti određene molitve devet dana za redom) tražeći zagovor i pomoć. Drugi vatikanski sabor preporuča pučke pobožnosti, ali dodaje da se one trebaju obavljati u sukladnosti sa zakonom Crkve. Važno je istaknuti da svece možemo štovati kao Božje sluge te naše uzore i zagovornike, ali im nikada ne iskazujemo božanski kult. Cilj različitih pobožnosti uvijek treba biti unaprjeđivanje ljubavi i odanosti kršćana Bogu, kojemu jedinome iskazujemo božansku čast.
POPRIČESNA MOLITVA
Kratka molitva koju svećenik izgovara nakon podjeljivanja svete pričesti. U njoj svećenik moli Gospodina da učini kako bi euharistijsko slavlje urodilo darovima vezanim uz presveti sakrament. Zajednica vjernika u ovoj molitvi sudjeluje izgovarajući “amen”.
POPUDBINA
Sveta pričest koja se daje vjernicima na samrti kako bi na putovanju u vječni život bili okrijepljeni milošću Božjom.
POST
Post se općenito može definirati kao uzdržavanje od jela i pića iz religioznih razloga. U Rimokatoličkoj Crkvi danas se pod postom podrazumijeva takvo uzdržavanje od jela da se na dan posta možemo najesti samo jednom, a za ostala dva obroka (ujutro i navečer) uzimamo samo nešto od uobičajene količine i ne jedemo ništa između obroka. Kod katolika post je obavezan za sve osobe od osamnaeste do šezdesete godine dva dana u godini: na Pepelnicu i Veliki petak, a preporuča se i češće osobito kao pokorničko djelo. U pojedinim slučajevima se mogu iz opravdanih razloga pojedine osobe osloboditi posta (npr. zbog zdravstvenih razloga).
POST, EUHARISTIJSKI
U Zakoniku kanonskog prava određena je norma da se onaj tko prima euharistiju mora uzdržavati od svake hrane i pića, osim vode i potrebnih lijekova, barem jedan sat prije pričešćivanja. Svrha te odredbe jest poštovanje prema otajstvu Krista kao onoga koji krijepi vjernike svojim Tijelom i Krvlju.
ZBORNA MOLITVA
Kad svećenik izmoli s narodom “Slava Bogu na visini”, dolazi molitva koja se zove zborna molitva. To je svečana molitva Crkve toga dana. Ona se ne moli samo u misi nego i u časoslovu.
“Svi zajedno sa svećenikom šute neko vrijeme, da postanu svjesni kako stoje pred Bogom i da u sebi pobude svoje želje.” (Opća uredba, 32).
Predvoditelj tom molitvom sabire (odatle naziv zborna) sve molitve i nakane okupljenih vjernika i stavlja ih pred Boga. Najčešće je upravljena Ocu nebeskom po Kristu u Duhu Svetom. Zborne molitve su kratke, sažete, a sastavljene su od tri dijela.
Na početku svećenik kaže: “Pomolimo se!”
To znači da smo svi pozvani priključiti se svećenikovoj molitvi i svojom pažnjom pratiti ono što svećenik moli. Ono što svećenik ustima govori, pozvani smo srcem reći Bogu.
Prvi dio je narativni: iznosi neko Božje svojstvo ili spominje otajstvo koje se toga dana slavi.
Drugi dio izriče i obrazlaže predmet molbe.
U trećem dijelu ističe se da je naša molba upravljena Ocu po jedinom posredniku Isusu Kristu u Duhu Svetom.
Na koncu svi jednodušno uskliknu “amen”,dajući svoj pristanak na ono što je izrečeno. Riječ “amen” upravo i znači: da, tako je, pristajem uz to.
