U pastoralu sakramenata krštenja, potvrde i ženidbe, gotovo svakodnevno se susrećemo s problematikom kumstva i kumovanja. Velik broj vjernika nažalost ne razumije ulogu i značenje osobe kuma/e prilikom slavljenja sakramenata, a još manje njegove dužnosti i obaveze koje bi imao/la obavljati tijekom čitavoga života. Odatle proizlaze brojne poteškoće, problemi, a nerijetko i traume koje nastaju u trenutku kada postane jasno da osoba koja je “odabrana” ne može biti kum/a.
Na samom početku valja naglasiti da je pravi smisao kumovanja vezan isključivo uz sakramente krštenja i potvrde. Kod ženidbe se traži samo prisutnost dvoje svjedoka. Obzirom da su pozvani svojom nazočnošću posvjedočiti sam čin sklapanja ženidbenog saveza, od njih Crkva u svom Zakoniku ne traži nikakve uvjete. Tako svjedok kod sakramenta ženidbe može biti čak i nekrštena osoba ili pripadnik neke druge vjere.
Kada je riječ o krštenju i potvrdi, ova pravila ne vrijede, jer je uloga kuma/e mnogo veća od svjedoka, koji ima biti u tom trenutku prisutan. Da bi stvar bila jasnija, možda je najbolje malo pogledati povijesni razvoj kumstva.
Krsni kum
U današnje vrijeme ta ustanova pomalo gubi svoj pravi značaj i lagano zamire. Nekada je imala obredno i gotovo dogmatsko značenje. Osobito je vidljivo značenje kumstva kroz različite nazive tijekom povijesti: oblator – donositelj ili jamac (jamčio je svojom vjerom da je kandidat dostojan primiti krst), stoga je kumovanje bilo zapravo jamstvo koje je proizašlo iz poznavanja prošlosti pristupnika, susceptor – onaj koji prima, levantibus – podizač, onaj koji “podiže” vjeru krštenika, sponsor – posrednik, glasnogovornik – on je često govorio, davao obećanje umjesto krštenika, patrinus – najviše upotrebljavana latinska riječ za kuma, a znači “mali otac”. U toj riječi odzvanja odgovorna ozbiljnost duhovnog očinstva i vjerničke skrbi za onoga koji će primiti krst. Hrvatska riječ kum nastala je od latinske cumpater što bi značilo “suotac”.
Ako bismo htjeli potražiti riječ koja izražava značenje sadašnje kumovske službe, u skladu s pozivom novoga krsnog obrednika na pomoć u odgoju i pomoć obitelji općenito, mogla bi to biti riječ “odgojni pomoćnik/ca” ili “obiteljski pomoćnik/ca”.
Tijekom povijesti je postojala još jedna zanimljivost vezana uz kumstvo: dijete je na krštenju dobivalo ime kuma ili kume. To je zasigurno bitno utjecalo na odluku roditelja, koga će izabrati djetetu za kuma/u. Tim više što je postojalo i uvjerenje da će uz ime, dijete naslijediti od kuma/me i neke bitne karakteristike i osobine.
U pojedinim krajevima, kao “kumove” u širem, prenesenom značenju nazivalo se svećenike i učitelje, tj. vjeroučitelje, jer su oni bdjeli nad poučavanjem i vjerničkom praksom svojih učenika. Kao najpozvanije osobe u evangelizaciji i pastoralu, nosili su duhovnu odgovornost za povjerene im mlade naraštaje. Tako je nastao i običaj u 18. i 19. stoljeću, da su za blagdane dijelili djeci kumovske darove: pisanice za Uskrs, perece za Novu godinu…
U današnje vrijeme kriteriji za odabir kumova nažalost poprimaju sve češće krivi smjer. Roditelji odabiru djeci za krsne kumove osobe koje su im u tom životnom trenutku najbliže: znanci, poslovni suradnici, susjedi…, ne uzimajući u obzir stvarno življenje vjere u tih ljudi, njihov vjernički karakter i identitet, spremnost svjedočenja, ni njihovu istinsku prikladnost za ozbiljnu zadaću koju preuzimaju. Čest je slučaj i površnog poznavanja osobe, te njezine prošlosti, a povjerava joj se duhovno roditeljstvo prema vlastitom djetetu. Ono što je najtragičnije, jest i materijalni motiv koji ponekad prevlada u odabiru osobe kuma. Onaj koji je “dubljeg džepa” bit će dobar/a kum/a, jer će dijete uvijek od njega/nje imati koristi. Naravno, sve su to pogrešni motivi, kriva razmišljanja i planovi, te zapravo nerazumijevanje prave uloge i smisla kumstva.
Ulogu kuma/e najvjernije će obavljati osoba koja je na prvome mjestu istinski vjernik, koja svoju vjeru prakticira, živi i svjedoči na vidljiv način. Ozbiljna i odgovorna osoba koju roditelji dobro poznaju, i za koju vjeruju da će biti dostojan/a vršitelj/ca ove važne uloge kroz čitav život, a ne samo u trenutku slavljenja sakramenta. Također je bitno voditi računa o pretpostavci da će ta osoba biti prisutna u njihovom životu i posebno u životu djeteta. Čest je slučaj da djeca odrastu, a zapravo i ne upoznaju svoje krsne kumove.
Koliko je to važno, svjedoči nam i Zakonik kanonskoga prava Katoličke crkve: kumovi zapravo pomažu roditeljima i zamjenjuju ih katkad u njihovoj obavezi odgoja djece riječju i primjerom, u vjeri i praksi kršćanskog života (K. 774 – p. 2.).
Osim toga, kum/a mora ispunjavati i neke uvjete prema Zakoniku kanonskog prava, koji su nužni da bi ga se uopće moglo uzeti u obzir kao mogućeg vršitelja ove uloge. Zakonik kanonskoga prava Katoličke crkve donosi sljedeće odredbe za kumstvo:
Kan. 874:
p.1.
Da bi se komu dopustilo preuzeti službu kuma/e, potrebno je:
1. da ga odredi sam krštenik ili njegovi roditelji ili onaj tko ih zamjenjuje ili,
ako tih nema, župnik ili krstitelj i da je prikladan te da ima nakanu obavljati tu službu;
2. da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdana razloga treba dopustiti iznimku;
3. da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom;
4. da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom;
5. da nije otac ili majka krštenika
p. 2.
Krštenoj osobi koja pripada nekatoličkoj crkvenoj zajednici dopušta se da
bude samo svjedok krštenja, i to jedino zajedno s katoličkim kumom.
Ovo je važno znati i uzeti u obzir kada se planira određenoj osobi povjeriti zadaća krsnog kuma. Uvjeti koje propisuje Kanonsko pravo Crkve, trebali bi biti na prvome mjestu, osobito što se tiče dobi i primljenih sakramenata, jer su najvažnija pretpostavka da netko uopće može biti kum/a. U praksi se događaju ponekad velika razočaranja kada pojedini roditelji već sve dogovore s “budućim/om kumom”, on/ona radosno prihvati tu ulogu, ponosan/na i počašćen/na ukazanim mu/joj povjerenjem već planira kupnju skupocjenih darova, a onda svi zajedno saznaju od svećenika kako ne ispunjava uvjete koje traži crkveni zakon.
Potvrdni kum
U sakramentu Sv. Potvrde vjernik prima pečat dara Duha Svetoga, tj. puninu darova vjere. Ovim se sakramentom potvrđuje milost dobivena na krštenju, ali se potvrđuje i spremnost primatelja da će živjeti ona obećanja koja su na krštenju u njegovo ime dali roditelji i kumovi. I prilikom primanja ovog sakramenta prisutan je kum. Možda na najbolji način oslikava njegovu ulogu i dužnost jedna od prošnji molitve vjernika: “… neka ih riječju i primjerom neprestano potiču da idu Kristovim stopama.”. Doista, potvrdni kum bi morao biti onaj koji će svojim životom uistinu biti primjer i podrška potvrđeniku u njegovom daljnjem življenju vjere.
Prilikom podjeljivanja sakramenta sv. Potvrde, kum stoji iza potvrđenika i drži ruku položenu na njegovo desno rame. Tom gestom kao da progovara: “Ja stojim iza tebe, ja te pratim i podupirem u ovom trenutku, ali i u svim trenucima tvoga života”.
Iz tog razloga bilo bi dobro da je potvrdni kum/a isti onaj koji je tu službu preuzeo i na krštenju. To preporučuje i Zakonik kanonskoga prava (K. 893. – p.2.). Na taj način on samo nastavlja svoju ulogu i dužnost koju ima već otprije. No, za kuma na Sv. Potvrdi može se odabrati i neku drugu osobu, koja je prikladna.
Uvjeti za potvrdno kumstvo, prema crkvenom zakonu, jednaki su onima koji vrijede i za krsne kumove. Svakako valja voditi računa da potvrdno kumstvo na bude nešto samo izvanjsko, simbolično. Ovu ulogu treba također shvatiti vrlo ozbiljno i odgovorno, te je osloboditi od svakog materijalizma vezanog za darove.
U naše vrijeme i na ovim našim prostorima sve je prisutnija tragična činjenica da je sakrament Sv. Potvrde zapravo “svečani rastanak od Crkve”. Sve je manji broj mladih vjernika koji nastavljaju redovito s praktičnim življenjem vjere i ispunjavanjem obećanja koja su dali. Kod roditelja i potvrđenika prevladava stav: “Važno je da smo to zbavili…”.
U takvim slučajevima veliku odgovornost imaju i potvrdni kumovi. Objašnjenje njihove uloge najbolje će oslikati citat iz Catechismus Romanus: “Ako je onima koji kreću na mačevanje potreban netko tko će ih vještinom i savjetom poučiti kako mogu svladati protivnika, koliko je više potreban vođa i opominjalac vjernicima kad – oboružani… sakramentom potvrde – kreću u duhovnu borbu, u kojoj je na domaku vječni spas.”.
Neka ova promišljanja i spoznaje budu poticaj vjernicima, da prilikom odabira krsnih ili potvrdnih kumova, odlučuju razborito i u duhu crkvenosti. Motiv neka nam uvijek bude Krist i želja za vječnim spasenjem.
vlč. Tomislav Subotičanec
