Zajednica mladih – promišljanja

BUDI  FACA (1)
Slikovni rezultat za evangelizacionDrago mi je ako si i slučajno na ovim stranicama. Ako jesi – ne odustaj. Upornost je vrlina. Želim te “prisiliti”, ako tako smijem reći da ovo shvatiš ozbiljno. Zato prije nego kreneš dalje – zastani na trenutak…pusti ovu pjesmu:
MOJ BOG I JA
opusti se…neće se ništa spektakularno dogoditi…zatvori oči i prepusti se pjesmi…
Reci Isusu:” Dođi Gospodine, želim te…želim da dođeš u moje srce, moje misli, moj život…”
Osjetit ćeš da te gleda s ljubavlju kakvom te nitko nije gledao, niti će te gledati. Reci mu da ga voliš. Možda ga ne poznaš…nije važno…on poznaje tebe…šuti i slušaj, slušaj…
Ako nisi ništa osjetio/osjetila, ne sekiraj se…za sve treba vremena, upornosti i vježbe. Možda te Isus kuša i želi da još neko vrijeme ostaneš u svojoj pustinji…
———————————————–
Kad prolutam svijetom interneta vidim ljudi stavljaju svoja razmišljanja, komentare, svoje dogodovštine. I sam to ponekad činim…pišem komentare, kolumne, promišljanja. Čovjek ponekad želi ispasti faca. Nekada uspije, nekada ne. Nije to tako loše. Pa, u većini slučajeva čovjek želi biti  neka faca. Ponekad to i godi. Ne vjerujem ljudima koji kažu da nisu nikada željeli biti neka faca u nečemu.
Postoje trenutci u životu kada to možemo biti. Nije to oholost, umišljenost – to je nešto prirodno. Pa i sam Isus bio je faca za mnoge ljude svoga vremena, kroz povijest, pa i danas. Možda najveća faca u povijesti. Faca ne priznaje prosječnost, on je uvijek ono nešto – posebno. Vele ljudi da je i papa Franjo prava faca u ovo vrijeme.
Može ti se netko rugati, ismijavati te – ali faca je netko prema kojem nitko nije ravnodušan, nije prosječan, nije kotač koji se dade ugurati u kolotečinu.
Faca je danas biti vjernik, katolik. I to ne samo formalno nego ono, suštinski u društvu koje je banalizirano “do daske”. Nije to baš društveno neka dobitna kombinacija. Oduprijeti se banalizaciji svega, pljuckanju po svemu. Eto to za mene znači biti faca – biti svoj
Svatko može biti faca. Sjećam se jednog događaja iz škole. Radio sam kao vjeroučitelj u jednoj Osnovnoj školi. Uvijek su u zbornici bili tema oni koji su napravili neku svinjariju – razbili stolac, prozor… I nikako im stati na kraj. Jednog dana zamolim ravnatelja da mi dopusti da malo popričam s njima. Odveo sam ih u informatičku radionicu. Nije to bilo tako moderno kao danas. Bilo je to “kameno doba kompa”. Velim im – ajmo nešto napraviti da svi u školi zinu ko nilski konji. I napravili mi prve školske novine, k tome još na Lidranu dobili diplomu, uokvirili je u objesili na zid u holu škole, a oni sve zvali da vide što su oni dobili…postali su prave face u školi, a svi stolci i prozori čitavi.
—————-
Vilj ovih promišljanja jest – osjetiti ljepotu – biti katolikom. Pripadati Kristovoj Crkvi, biti Kristov, usprkos svih ljudskih slabosti, nedosljednosti, posrtaja. Biti, jednostavno faca u ovo vrijeme.